izabella | 12 Maj, 2011 21:56
Iz provincije
Strpavsi u kofer snove
I ambicije
Drug je studirao sa njom
Pa smo se najzad sreli ona i ja -
Shvatih: Boze, ovo je sazvezdje
Za nju provincija
Srce stade kao dete
Da se otima
Trazili smo se
Po prethodnim zivotima
Ostavih iza sebe svet zablude
Promasaje koji tise
Prosto, lako,
K'o neko beznacajno pristaniste
O, da mi je da se
jos samo jednom zaljubim
Opet bih uzeo kostim
vecnog decaka
I opet bih smislio
kako da prodangubim
Dok ona ne sleti
niz hodnik studenjaka
Gorda, naspram podsmeha
I spletki poslednjih
Usamljeni galeb
Iznad mora osrednjih
Reci bi sve pokvarile
Samo sve cutke
Pokraj mene stisla
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla
O, da mi je da se
jos samo jednom zaljubim
Opet bih gledao
niz kej kao niz prugu
I opet bih znao
da se u oblak zadubim
I cekao bih samo nju,
ni jednu drugu
Napisi mi pesmu, mazila se je
Nisam znao da li cu umeti
Reci jesu moje igracke,
cakle mi se u glavi
Kao oni sareni staklici kaleidoskopa
I - svaki put mi druga slika
u ocima kad zazmurim
Ali¦postoje u nama neke
neprevodive dubine
Postoje u nama neke stvari
neprevodive u reci
Ne znam....
Napisi mi pesmu, molila je
I nisam znao da li cu umeti
Voleo sam ju tako lako
A tako sam tesko to znao da pokazem
A, onda odjednom raspored
madeza na njenim ledjima
Kao tajna mapa pokazao mi je
U koju zvezdu treba da se
zagledam, i - tako
Eto ti pesma, ludo jedna...
izabella | 12 Maj, 2011 12:40
Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za toèak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledeæem bregu...
Okopniæe moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuška" u snegu...
Razbiæu gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim...
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja teèem... I kad stojim...
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati...
I da je Ništa sve što nudim...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
Brošiæ što se teško pribada...
Da me može oduvati najblaži Nemirac...
Da æu u po reèi stati...
Da se neæu osvrtati...
Nikada...
Reðaš po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez žiga...
Pazi... To je bajka što ti pada na pamet...
Fali ti bas ovaj cigan?
Ne, duso...
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
Sve su sliène u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Èemu suze lepa ženo?
Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je šešir šatra pomièna...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obièna...
Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblaži Nemirac...
Da æu u po reèi stati...
Da se neæu osvrtati...
Nikada...
Mrze me jer me se plaše, plaše me se jer me ne razumeju, a ne razumeju me jer me ne poznaju!
« | Maj 2011 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |